уторак, 14. април 2015.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA, Tin Ujević




                                           Ilustracija preuzeta sa adrese



Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!


I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igde ikoga,
i nemiran, i očajan.


I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.


Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.


- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože , sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora i darova.


I znaj da sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,


od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten,


I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.


I nema nigde nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.


I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,


i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.


O Bože, žeže tvoja riječ
i tjesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.


Ta besjeda je lomača
i dužan sam je vuknuti,
ili ću glavom planuti.


Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!


O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.


Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak,


Jer mi je mučno biti slab,
Jer mi je mučno biti sam -
(kada bih mogo biti jak,


kada bih mogo biti drag) -
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Нема коментара:

Постави коментар