субота, 11. октобар 2014.

Mensur Ćatić - PRIKAZ knjige pesama POZNAJEMO LI SE, MALINOVSKI

JAGODA NA DEZDEMONINOJ MARAMICI
recenzija  za pjesničku zbirku Jagode Nikačević ,, Poznajemo li se Malinovski"
Parafraziraću na početku jednog ruskog grofa  koji je svojevremeno rekao: “Ako upoznaš samo svoju ženu koju voliš, upoznaćeš sve žene bolje nego ako bi ih poznavao hiljade.”  - Ako pročitate, ali zaista pročitate ( i zavolite ih kao ja) pjesme Jagode Nikačević, kroz vas će proći sve ljubavi ovoga svijeta, bez razlike gdje su padala tijela od strasti, ljubomore, izmučena intrigama i sumnjama ili snovima, u stvarnom životu ili, po njenom poimanju, u jednako tako kao život  stvarnom  prostoru - samoj literaturi. I već ova prva rečenica ne dopušta mi da idem dalje dok ne iskažem svoje zapažanje o dvjema osnovnim značajkama poetskog prosedea ove čudesne pjesnikinje. Premda ih nećete nigdje naći doslovno postavljena, pred vama će se ovom pjesničkom zbirkom otvoriti cijela lepeza pitanja, od onih vezanih za nepreglednu tragiku, rekao bih, uzvišenog bivanja čovjekom, bićem koje čezne za ljubavlju i pokušava shvatiti sopstveno postojanje u ovome i svim mogućim svjetovima, pa do onih koja se tiču upravo tog odnosa prema zateknutom stvarnom i svim, u snovima, slutnjama i u literaturi, stvorenim svjetovima. Jagoda Nikačević  u svojim pjesmama ne raspravlja o tome niti takve stvari igdje pominje, ali mjesta na koja dovodi  svoje pjesničko ja i njena čudesna sposobnost da pjeva samim svojim pjesničkim habitusom, tj. samim držanjem svog pjesničkog tijela, sasma precizno određuje njene nenametljive ali volšebne autorske kretnje, poteze, note i stavove za koje, a to je ono što veliki pjesnici uspijevaju postići, povjerujemo da se i ne mogu  izreći i ukazati drugačije nego na način kako je to pjesnikinja Nikačević uradila svojim pjesmama. Premda će žustriji raspravljači uvijek moći postaviti to zaista vječito pitanje: koliko treba i mora i mora li i koliko biti obrazovan i načitan čitatelj, mnogo je poetskih činjenica u pjesničkoj zbirci Nikačevićeve ,,Poznajemo li se Malinovski" (pa i od samog tog i takvog naslova) koje bilo kakav odgovor na pomenuto pitanje čine nevažnim naspram velike vrijednosti, glazbenosti, poetske suvislosti i koherencije koju posjeduje svaka od njenih pjesama. Jednako su važne i žive u ovoj zbirci i Šekspirova Dezdemona (pjesma Otelove jagode) i Valentina Vasiljevna Serova ( pjesma Konstantin, mnogo godina kasnije), glumica rođena u zadnjoj godini postojanja carske Rusije, udovica generala Serova i žena pjesnika Konstantina Simonova, žena kojoj je on posvetio svoju glasovitu poemu ,, Čekaj me" i još mnoštvo pjesama, da bi je na kraju (mučen mučnim brakom s prelijepom glumicom i slično Otelu - ljubomorom) napustio i prepustio njenom tihom propadanju u alkoholu. Ništa od ovoga ne piše u pomenutim pjesmama, ionako ne znamo i nikada nećemo ni saznati  je li Valentina (kojoj je pjesma Konstantin, mnogo godina kasnije i posvećena) za svoga ratnog, bolničarskog čovjekosluženja flertovala s tada ranjenim generalom Rokosovskim, ali naći ćemo pjesmu napisanu glasom, rukom i u ime Konstantina Simonova, dakle iz muške vizure (još jedna, ovoga puta postmortem posveta voljenoj ženi putem glazbeno-poetskog umijeća Jagode Nikačević) naći ćemo božanstveno lijep i melankoličan izdisaj jedne velike i nesretne ljubavi, bez imalo patosa, bez ijednog suvišnog poteza i riječi; ništa u Otelovim jagodama nećemo saznati o Jagovim spletkama niti detaljima Dezdemonine i Otelove tragedije, ali naći ćemo  ,,o! telo puca od ljubomore" već u prvom stihu i sve što treba da znamo (ako smo čitali i volimo Šekspira, osjetićemo i poetski elegantnu i dobrohotnu aluziju na uzvišenu teatralnost jednog po snazi neprolaznog literarnog doba) naći ćemo u samo nekoliko stihova, fantastičnu sliku umiranja, tjelesnog i duševnog rasapa Otelovog, datog u izuzetnom poetskom kontrastu s nepomenutom doduše, ali bliještećom bjelinom Dezdemonine maramice na koju su pale jagode!
Vratiću se još jednom na, u uvodu izrečenu, misao ruskog grofa (koji je i sam napustio svoju ženu da bi nekoliko dana kasnije umro pored neke željezničke stanice) i opet ću je parafrazirati: sve što smo ikada učinili, lijepo ili ružno, svojoj voljenoj ženi, učinili smo svim ženama ovoga svijeta. Bar jedna od njih sve će to zapamtiti i pretvoriti u male glazbeno-slikovne čarolije drame i ushićenja da bi ih, u sebi i sa sobom, svugdje mogla nositi. Trebalo bi napisati cijelu knjigu da se riječima dodirnu sve ljepote i značajke pjesničkog stila i umijeća Jagode Nikačević, od insistiranja na punoći i potpunosti i isprepletenosti značenjskog, slikovnog, ritmičkog i emocionalnog segmenta u gradnji strukture pjesme, do, u poeziji vjerujem već dugo prisutnog, osjećaja potrebe da se predefinira sam pojam ritma u poeziji (kao njenog bila i dokaza njene živosti i autentičnosti) koji nije samo jednostavna igra rasporeda riječi i stanki, bar kad se od pjesme očekuje i dobije glazba kao u slučaju i pojavi ove pjesničke zbirke. Trebalo bi puno vremena da se iznese sva bogata argumentacija rijetko viđene asocijacijske raskoši i aluzivne nepredvidljivosti u gradnji poetskog tkiva koje time iskače iz zamorne izlizanosti i predvidljivosti velikog dijela suvremene pjesničke produkcije i ponude.
Zbirka je ovim redom i naslovima podijeljena na tri poglavlja: Epoha glacijacije, Ljubav znači da nešto raste i Čovjekov autoportret. Moram reći  samo to da poslije pročitane zbirke uzimam s velikom rezervom svaku podjelu  ili čak i najtanju granicu između životnih i poetskih prostora, Šekspirova i djela ruskih klasika, djela svjetskih pjesnika i slikara, sudbine ljudi koje srećemo i onih davno nestalih okružuju nas sasvim istinski čineći s rijekama, planinama i putevima jedinstvo beskraja u koji nam se izljevaju nepregledne duše. Sobom, svojim dušama i djelima jedni drugima nosimo dijelove jednog velikog pisma istine, koja ne mora biti apsolutna ali je naša, ljudska. Stanemo li pred djelo nekog slikara ili pred nečiju pjesmu ili priču, pred nečiju sudbinu, ne samo da ćemo se ogledati u njima nego će oni zauvijek postati dio nas. Pjesnikinja se ne prestaje na taj način suočavati sa svijetom koji je okružuje. Što će se tek,u takvom misaonom kontekstu, desiti kad dvoje ljudi stanu jedno pred drugo sa strašću i ljubavlju. Može li od toga, od tako pokazane osjećajnosti za sve što nas okružuje i dotiče, biti jača i snažnija opomena na važnost ljubavi? Mnoga će istina i pobuda na razmišljanje tako sustići čitatelja tek u tišini nakon iščitanih pjesama, zatitrati u damarima, zavioliniti kao glazba u sjećanju, onako kako to sve lijepe pjesme čine, ostajući još dugo svojim titrajima u nama, u našim damarima. No, poštujući plemeniti prostor buduće knjige preporučio bih svakome ko voli poeziju da se sam, i nikako drugačije, uvjeri u visoke domete ove zbirke koji po mome skromnom sudu dotiču same vrhove suvremene, ne samo srpske, poezije.
Na kraju krajeva,  morate se uvjeriti sami, a moje mišljenje, kao i svako drugo do tada, uzeti s rezervom, tim više što vam govori čovjek jako pristrasan i zaljubljen u Jagodinu poeziju, toliko da sam se i davno prije nego je i znao da će pisati ovu recenziju, odvažio se i sam napisati pjesmu o tome.

SONATA

(Jagodi Nikačević)

tamo gdje će šetati
prvo prizove klavirskim
uz dunav dirkama zamišljenog šopena
i napuštajući stan otvori prozor
da ga pjesma ostavljena na stolu
kao svjetiljka obasja
crvenilom javorovog lišća
koje sluti na obali
...
i dok u praznoj sobi
klavir nastavlja svirati sam
sve što se tog jutra može desiti

na obali i u ritmu
njenih ubrzanih koraka
tako zamišljam stan u kojem živi poezija

  
Mensur Ćatić
Visoko, 14. 09. 2014.


Нема коментара:

Постави коментар