субота, 01. октобар 2011.

CRNA














prileglo veče morem što peni, zrelinom
peče smokva u meni. i pauk crni golemi
istkao zvezdi mesec bledi, za naklon nemi
lakim klimom, pesku crnom, beloj peni. i meni
što prosjakinji sličim. ispruženom rukom
na rubu drhtim. kapljem crnom rosom
na ponoćne svoje pesme crne, dok obalom
hladnom što netrem’ce bdi, hoda ravnodušan
čovek jedan. i zločinci svi sa njim. molim
da nestane iz mene. kažem ne, neću više
prizivati huk krvotoka. ni misliti na purpurne
zore istoka. ni vezivati čvor sudbine
na mrtvo. a znam kako je. bez njega tako
pusto i gluvo je. i moru se valja mrtva,
crna reka dok iz mene klija izdanak tri pusta
veka, neosunčanog lica. ja volim i mrzim,
u isto vreme, crnih klica trulo seme.

2 коментара:

  1. Melanholija koja se postiže ponavljanjem crnila pauka, rijeke, pijeska, rose, pjesme i podcrtava žal za prošlim, zlim vremenima, praznim vjekovima. U njoj se ova melanholija i žal bori sa mržnjom..ali sam sigurna da će ljubav samo ostati. (eto tako sam doživjela ovu lijepu i intrigantnu pjesmu, draga Jagoda)

    ОдговориИзбриши