среда, 18. октобар 2017.

*

Setting Me Free, Beth Hart

Hello, hello
are you in there, child?
Leave that party dress
and your suicidal smile
Hello, hello
I've come to see it done
the stripes across your face
and the battles that he's won

Don't tell me to hide
I've run from living all my life

I'm setting me free
blood, sweat, and tears
I've been so desperate all these years
now I'm taking my bones,
and leaving your ring
this house made of glass
is shattering
I'm setting me free

Hello, hello
I hear the sirens roar
coming round the bend
like a thousand times before
Hello, hello
don't you give up the fight
like a beat-down dog
who's forgotten how to bite

Don't tell me it's wrong
I've only come to be your friend

I'm setting me free
blood, sweat, and tears
I've been so desperate all these years
Don't tell me I'm blind
it's you who won't see
the woman I am
the fighter in me
I'm setting me free

I'm laughing, I'm crying
I'm living, I'm dying
I'm changing the power in me
I'm setting me free!

Like fire and water
I'm mother, I'm daughter
I'm changing the power in me

I'm setting me free
blood, sweat, and tears
I've been so desperate all these years
I'm taking my balls,
and leaving your ring
your house made of glass
is shattering
I'm setting me free

Hello, hello...

петак, 13. октобар 2017.

MADRIGALI ZA NJU, Miodrag Pavlović


                                                       Ilustracija: Christian Schloe




1.

Dođi i donesi
U čaši med
i tajno seme.

Idi i ponesi
Radosni zled
I spaseno vreme.

Seti se kad klekne prezrela kost;
Između groba i sunca stoji most.

2.

Kada se budemo ponovo sreli
Videćeš prizor lica posle kiše
I samoćom ranjene usne.

Kada se budemo ponovo sreli
Dobićeš veliku jagodu koja diše
I ljubav čekanjem što gusne.

Al sada sedi mirna i bela,
Dok se mesec lomi, vernost ostaje cela.

3.

Nas dvoje smo potpuno sami
Gazimo bosi preko zvonkih terasa
I smerove naše ne sluti niko.

Izjednačujemo se u materinskoj tami
Dvostruko čelo nad poljupcem belasa
I zagrljaj večan iz trbuha je niko.

Na tvome krilu više sam otkrio raja
No život što očekuje od svoga kraja.

4.

Mora se voleti za skrivenim stolom
Koji je zastrt mirisom kože
Probuđene na prozoru htenja.

Mora se sporazumevati s bolom
Ako sukob razočaranih aveti može
Da pretvori čelo u neugasiva bdenja.

Ali pusti slobodno prste mlade
Neka u blatu nove oblike grade.

понедељак, 09. октобар 2017.

GOSPI, Momčilo Nastasijević



                                                         Ilustracija: Christian Schloe


Sve samlji.
Snom hodiš me tuđa.
Grešniji kad samotan te zovem.
Tuđa su deca iz tebe zaplakala.

Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek.

Zavapim,
al’ izvije se glas.
Miloglasan je negde na zvezdi spas,
što bolni pevač promucah ovde dole.

Jer nema ruke da razdreši nam čvor.
Al’ tamo, i na veke,
zrak tvoj hoće li boleti?
Tuđa iz tebe bića hoću li voleti?

Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek

петак, 06. октобар 2017.

PRIZNAJEM

nisam svetac, zaboravljam
kako se svetlost i voda prinose
travi, otkuda radost
listu pa lako zatreperi, ne znam
kako da opraštam
nožu što svrdla moju kost, kožu
i ovu pesmu koja bi da vrati
reči prometeju da ih ponese
i kao jalove kresnice smesti
u kutiju šibice,
u mojoj glavi gde poslednji svitac
sumnje i žuči čeka da blesne
i zgasne, meko kao tvoje šaputanje


среда, 04. октобар 2017.

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI, Vesna Parun



Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

KASNI SJAJ, Vesna Parun

Tražim te
kao što naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora,
i već sasvim umorni od huka noći,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

STIJENA U KOJU BI TREBALO ZAPISATI BALADU, Vesna Parun

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.